Avlija

Dobrodošli na moj blog -- Pozdrav; Selam / Mir

11.06.2016.

Jesam li i ja lopov?

Jesam li i ja lopov?

Jedan Sudanac je studirao u Irskoj. Nakon završetka studija i povratka u Sudan napisao je svoje utiske o boravku u Irskoj u vidu kratkih poučnih crtica. Evo nekoliko njih:

Prva crtica:

Imao sam ispite iz medicine, te sam došao da uplatim taksu za ispit koja je iznosila 309 funti. Nisam imao sitna, pa sam platio 310. Završio sam sve ispite i vratio se u Sudan. Nakon izvjesnog vremena dolazi mi pismo iz Irske u kojem stoji: “Vi ste pogriješili prilikom plaćanja takse za ispite. Taksa je iznosila 309, a vi ste platili 310 funti. Ovo je ček u vrijednosti jedne funte, jer mi ne uzimamo više nego što nam pripada.”?!

Druga crtica:

Kada sam svakodnevno išao od stana do fakulteta prolazio sam pored prodavnice u kojoj je prodavačica bila jedna žena. Od nje sam kupovao pakovanje kakaa za 18 centi. Jednog dana primjetio sam da je postavila drugu policu za isti kakao i napisala cijenu 20 centi. Začudio sam se i upitao je da li postoji neka razlika između dvije vrste kakaa. Ona odgovori da ne postoji nikakva razlika, da se radi o istoj vrsti i istom kvalitetu. Upitao sam je šta je razlog da cijena kakaa na jednoj rafi bude 18, a na drugoj 20? Ona odogovori da se u posljednje vrijeme desio nekakav problem u Nigeriji iz koje uvoze kakao, pa se zbog toga povećala cijena. Ovaj skuplji je iz nove pošiljke, ali još nisu prodali stari, pa je cijena različita. Rekao sam joj da na ovaj način niko neće kupiti skuplji dok se ne proda jeftiniji. Ona mi odgovori: “Da, znam.” Ja joj tada rekoh: “Pomiješaj ih zajedno i prodaji po novoj cijeni. Niko neće moći razlikovati nove od starih.” Na te moje riječi ona mi na uho šapnu: “Da vi možda niste lopov?!”

Začudio sam se njenom odgovoru i produžio dalje, a li i sada mi u ušima odzvanjaju riječi: “Jesam li ja lopov?”

Kakav je to moral? To je, u stvari, naš moral. To je moral naše vjere. To je moral naših principa. To je moral kojem nas je podučio naš Poslanik, s.a.v.s.

Zaista se trebamo temeljito preispitati.

Ramazan je najbolja prilika da se vratimo ovim temeljnim vrijednostima i da napravimo kvalitetan iskorak u izmjeni samih nas.

Molim Allaha, dž.š., da nas poživi da ovaj mubarek mjesec ispostimo i provedemo onako kako će Svevišnji s nama biti zadovoljan!

Amin!

Posted on 05/06/2016.
http://zuhdijaadilovic.com/aktuelnosti/jesam-li-i-ja-lopov/

Zuhdija Adilović
prof. na Islamskom Pedagoškom Fakultetu u Zenici

11.06.2016.

PRIČA PETOG IFTARA

Osman b. Talha je bio ključar Kabe. Na dan osvojenja Meke još uvijek nije bio prihvatio islam. Zaključao je Kabu i zarekao se da neće otvoriti vrata Muhammedu, a.s. Kada muslimani dođoše, Alija ote ključ Osmanu te Poslanik, a.s., uđe u Kabu. Amidža Poslanikov, Abbas, predloži da čast održavanja Kabe pripadne njihovoj, poslaničkoj, porodici, a onda Allah preko Džibrila objavi: "Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite." Poslanik islama reče Aliji da vrati Osmanu ključ. Ključar reče: "Maloprije si mi oteo ključ, a sada mi ga ovako blago vraćaš?" Alija reče: "Osmane, znaj da je Allah zbog tebe objavio ajete i ovo je Njegova naredba!" Nakon toga, Osman izgovori šehadet, a Alejhisselam mu reče: "Osmane, ti i tvoja porodica ćete do Sudnjeg dana imati ključ od Kabe!"
***
Peti kur'anski džuz sadrži ovaj ajet, jedini objavljen u Kabi. Allah naređuje Poslaniku da ključ od Kabe vrati nemuslimanu jer je on najsposobniji za tu funkciju. Kada je riječ o emanetu i poslu, relacija ne ide ni po rodbinskoj ni po vjerskoj ni po stranačkoj liniji, već po sposobnosti! Tako nas Kur'an uči...

10.6.2016
https://www.facebook.com/ammarbasic?fref=nf
Ammar Bašić

11.06.2016.

Njegova ekselencija, taksista

Dr. Ali ispričao nam je sljedeći događaj:

“Nakon što je završen let za povratak u našu zemlju, uzeo sam svoj prtljag i izašao na vrata aerodroma, te se ukrcao u jedan taksi koji je čekao svoje klijente. Nakon što je šofer stavio moju torbu u prtljažnik, sjeo je za volan i auto je krenulo. Put od aerodroma do moje kuće vremenski je trajao od 15 do 30 minuta, ovisno o gužvi u saobraćaju.

Za vrijeme vožnje razgovarao sa sam sa taksistom i primjetio da je neobičajno kulturan i obrazovan – da ima izuzetno prefinjen i odmjeren stil. Gledao sam ga dok govori i primjetio da mu lice bilsta od sjaja, a njegovo ozareno lice osmijehom iskazuje sreću i zadovoljstvo. Djelovao je veoma optimistično, kao rijetko ko, kada je u pitanju budućnost. Kao da nema nikakvih ovodunjalučkih briga, suprotno onome što smo navikli od njegovih kolega taksista da slušamo kako se stalno žale, kukaju  i nekoga kritikuju. Sve te njihove brige i patnje mogao si prepoznati i na njihovim licima.”

Dr. Ali kaže: “Uistinu me je ovaj šofer zadivio i jednostavno nametnuo poseban vid poštovanja prema njemu, svojim lijepim izgledom i ozarenim licem. Istovremeno, obradovao me je svojim razboritim govorom i izuzetno ubjedljivom logikom. Sve to navelo me je da ispravim svoj položaj sjedenja, uozbiljim svoj govor i promijenim način obraćanja prema njemu, birajući riječi i izraze poštovanja i uvažavanja koje takav čovjek zaslužuje.

Kada smo već ušli u grad, pogledao sam u njega i rekao mu: “Iskreno mi reci, brate moj, ko si ti? Tvoja pojava, blistavost tvog lica i kultura koju pokazuješ nisu u skladu sa uobičajnim osobinama taksista koji danonoćno rade da bi preživjeli?!”

Čovjek me je pogledao sa osmijehom na licu koji iza sebe krije hiljadu i jednu priču. Nakratko je ušutio, a zatim me ponovo pogledao i rukom pokazao na visoke zgrade sa naše desne strane, na drugoj strani svojom rukom je pokazao na nekoliko luksuznih dvoraca sa prostranim i prekrasnim bašćama, okruženim sa visokim zidinama iznad kojih se vidjelo zeleno drveće. Odgovorio sam mu: “Da, vidio sam sve to, ali kakve to veze ima sa tobom?!” “Da sam htio da sve to i još daleko više od toga bude moje, mogao sam to ostvariti,” odgovori on. Ja ga ponovo upitah: ’’A zašto ne bi? Zar bi mogao razuman čovjek da ne poželi tako nešto?’’

On mi tada reče: “Dragi moj brate, ja sam bio direktor finansija u najvećem ministarstvu ove države. Ti dobro znaš šta to znači u našoj i sličnim državama. Svi projekti, tenderi i koncesije zavisile su od mog potpisa. Međutim, bio sam izuzetno strog i precizan u ispunjavanju svih predviđenih uslova i pravila koje treba ispuniti bilo koji predmet kako bi bio odobren. Nisam odustajao od tog principa bez obzira na razloge. Bio sam duboko svjestan da će teret ovog naroda snositi svaka odgovorna osoba koja iznevjeri povjerenje koje mu je ukazano; da će ga dove miliona onih čije je pravo uskratio stići prije ili poslije. Kako ne, a Allah, dž.š., u hadisi-kudsijju o dovi mazluma (onoga kome je učinjena nepravda) kaže: “Tako mi Moje moći i Moje uzvišenosti, pomoći ću te, pa makar nakon nekog vremena.” Ne mogu ti opisati, dr. Ali, kolikim sam pritiscima i neprijatnostima bio izložen. Pojedini su došli do indirektne prijetnje. Međutim, ja se nisam na to obazirao. Ostao sam ustrajan na principima i vrijednostima u koje sam vjerovao.

Naravno, i ja sam čovjek od krvi i mesa, koji osjeća i želi. Osjećam ono što svaki drugi čovjek osjeća. Imao sam momenata slabosti pred mnogim ponudama vrijednim desetine miliona, nekretninama, soliterima… Sve su to bile ponude samo za potpisivanje jednog tendera, a šta bih tek dobio da sam dao saglasnost za sve tendere koji su traženi?! Šta misliš, da sam to uradio, da li bih te sada vozio tvojoj kući sa aerodroma ovim autom?’’

Nakon što se moje divljenje prema tom čovjek još više povećalo, rekao sam mu: “Kako si uspio prevazići te momente slabosti u kojima si se našao?!”

’’Ti znaš, brate moj, da je jedno od najvećih iskušenja kojim čovjek može biti iskušan iskušenje imetkom i siromaštvom, naročito kada supruga i djeca vrše konstantan pritisak u tom pogledu. Pogotovo, kada se tako velika iskušenja nađu kod čovjeka slabića kao što sam ja. Tada se čovjek sjeti Allahovih, dž.š., riječi: “Znajte da su imeci vaši i djeca vaša samo iskušenje, a kod Allaha je nagrada najveća.” “

Imao sam osjećaj kao da čita hadis Poslanika, s.a.v.s., u kojem se on utječe od iskušenja siromaštva riječima: “i utječem se Tebi od iskušenja siromaštva.”

Upitao sam ga: “Šta si ti uradio pred iskušenjem tolikih miliona i tako velikih pritisaka od strane odgovornih u ministarstvu s jedne strane, te pritiska supruge i djece za njihove stvarne potrebe s druge strane?”

On mi odgovori: “Kada čovjek radi po principima i vrijednostima u koje u potpunosti vjeruje, čvrsto ubijeđen da Allah, dž.š., daje nafaku, on će sigurno uspjeti da savlada svaku prepreku koja se pred njim nađe, pogotovo ako se radi o muslimanu koji zna da Allah Iskušava Svoje robove siromaštvom i bogatstvom, čvrsto ubijeđen da će se Allahovo obećanje, da će mu nadoknaditi ono što je ostavio boljim od njega, sigurno desiti, kao što se navodi u hadisu: “Ko Allaha radi nešto ostavi, Allah će mu nadoknaditi boljim od toga.”

Zatim je taksista nastavio: “Kad god bih osjetio slabost pred spomenutim izazovima i mnoštvom zahtjeva porodice, obraćao sam se Allahu da me učvrsti. Kada bih se vratio kući i pogledao u lica svojih sinova i kćeri to bi mi još više povećalo moju odlučnost da ustrajem. Govorio sam sam sebi da će ta ista djeca biti prvi koji će me kriviti i o mom vratu se okačiti na Sudnjem danu, ukoliko ih budem hranio haram zalogajem. Pomislio bih zar ja da budem onaj koji će uništiti živote ovih malih bezgriješnih bića, oslabiti njihovu moć, rastrojiti njihovu razboritost i posijati među njih sjeme mržnje, hraneći ih haramom?!

Brate moj, dr. Ali, neću ti sakriti istinu da je moja briga i bojaznost za svojom djecom od haram zalogaja bila moj najveći podstrek, nakon Allahove, dž.š., podrške.”

Dr. Ali kaže: “Prije nego što smo stigli do moje kuće, čovjek iskrenog imana i veliki heroj u odricanju, završava riječima: “Nakon godina provedenih na spomenutom poslu i velike borbe sa svima, neki su me gledali sa podozrenjem, a drugi su o meni pričali ismijavajući me i potcjenjujući, treći su me optuživali da sam lud, tvrdeći da odbiti tolike milione može samo budala… U tom periodu sam bio u velikom saburu i stalnoj borbi sa sobom. Kad god bih oslabio pribjegavao bih svome Gospodaru, a zatim bih prigrlio svoju djecu u naručje i srcem ih ljubio, ponavljajući Allahove, dž.š., riječi: “Na nebesima je vaša opskrba i ono čime vam se prijeti.” Poslije toga bih se vraćao sve jači i jači, izvršavajući svoj posao ustrajan u svojim principima.

Na kraju sam dao ostavku na svom radnom mjestu i otišao bez povratka. Svojim novcem sam kupio ovaj taksi i krenuo u potragu za zalogajem svoje djece kojeg ću steći vlastitim znojem, nimalo se ne kajući za poziciju koju sam ostavio, niti za plaću koju sam primao. Sve sam to ostavio da bi spasio svoju vjeru, ostvario bolju budućnost za svoju djecu i sačuvao svoje zdravlje, čvrsto vjerujući da će mi Svevišnji Allah to nadoknaditi još boljim i da će me sačuvati Svojom milošću. Stalno sam ponavljao hadis našeg Poslanika i moga miljenika, s.a.v.s.: “Pazi na Allaha, pa će i Allah paziti na tebe!” Tako mi Allaha, Allah me Sačuvao, i mene i moju djecu. Ti si, dr. Ali, primjetio da mi je Allah Podario zdravlje, snagu i ozarenost lica, kao što si sam kazao.”

Tada sam rekao: “To me podsjeća na riječi: ‘Zaista u čudne primjere Allahove mudrosti spada i to da za pošten i krepostan život Allah daje zdravlje i snagu za rad, a za nepošten i nemoralan život daje propast i bolest.’”

Taksista doda: “Kao što je Allah sačuvao moje zdravlje, isto tako me je počastio hairli djecom, hvala Mu na tome. Svi su završili fakultete sa visokim ocjenama i dobili visoke funkcije, a gotovo svi su hafizi Kur’ana. Među nama vlada tolika ljubav i poštovanje koje ti nisam u stanju opisati.

Nakon toliko godina, saznao sam da su pojedine moje bivše radne kolege, koje su bile daleko ispod mog ranga u poslu, postali vlasnici velikog imetka, visokih zgrada i raskošnih dvoraca. Ali sam čuo neke vijesti o njima koje su me učinile da još više zahvaljujem svome Gospodaru koji me je Uputio i Učvrstio da odolim iskušenju imetka. Neki od njih su završili kao teški bolesnici, jedan od njih se liječi u inostranstvu od opasne bolesti, drugi pati od ceroze jetre, kod trećeg su se sinovi posvađali zbog nasljedstva, kod nekog su sinovi završili kao ovisnici droge…

A ja ću uskoro ostaviti ovu voljenu limuzinu, jer su mi sinovi tražili da je se riješim, nakon što su oni ostvarili mnogo toga u životu i imaju visoka primanja, pa hoće da se ja malo odmorim, i da mi tako uzvrate dobročinstvo – da mi budu na usluzi. Ja želim da im ukažem tu priliku kako bi sutra i njihova djeca bila dobra prema njima.”

Dr. Ali kaže: “Približili smo se mojoj kući, a ja plovim po uzburkanim talasima međusobno prožimajućih misli koje su velikom brzinom nadirale u moju glavu. Trudio sam se da se suzdržim od suza koje su već same krenule niz moje lice. Nakon što smo stigli, čovjek je zaustavio svoje auto i krenuo da mi izvadi torbu. Požurio sam i pretekao ga, te sam je sam uzeo osjećajući veliki stid i sramotu što sam mu dozvolio da je unese u auto na aerodromu. Zatim sam pružio ruku i platio mu cijenu prijevoza. On uze novac i stavi ga u svoj džep, a da ga nije ni prebrojao. Ušao je u svoje auto, nazvao mi selam opraštajući se sa mnom, a ja nisam mogao da mu uzvratim selam dok se nije udaljio, da ne bi otkrio svoje stanje i pokazao svoje suze koje su jako navirale, te svoj glasni plač kojeg me je već bilo stid…

Ostao sam nepomičan ispred svoje kuće s poštovanjem posmatrajući tog taksistu, najvećeg čovjeka kojeg sam sreo u svom životu. Bilo me je stid da uđem u kuću prije nego što je taksista otišao.”

Dr. Ali kaže: “Iako sam univerzitetski profesor, naučio sam od ovog čovjeka ono što nisam naučio za cijelog svog života. Mislio sam da mi univerzitetski profesori imamo uticaj zbog znanja i naobrazbe koju imamo, ali shvatio sam da istinski uticaj na druge imaju oni koji su iskreni, odani i na Allaha se oslanjaju, čvrsto vjerujući da će im pomoći i da će ih sačuvati. To su oni koji postupaju po onome što su naučili, oni koji su ustrajni u svojim principima i vrijednostima u koje vjeruju, daleko od blještaja fotelja, visokih položaja i velikih bankovnih računa.”

03/05/2016.
http://zuhdijaadilovic.com/aktuelnosti/njegova-ekselencija-taksista/

Zuhdija Adilović
prof. na Islamskom Pedagoškom Fakultetu u Zenici

07.06.2016.

OHRABRUJUĆA BOŽJA MILOST, ALI NE I USPAVLJUJUĆA

Bismillahir-Rahmanir-Rahim



OHRABRUJUĆA BOŽJA MILOST, ALI NE I USPAVLJUJUĆA



Malik ibn Dinar kazuje da je vidio dženazu pa je odlučio da se pridruži i pomogne pri ukopu umrle osobe. Pomogao je da dotičnog spuste u kabur, što je na njega ostavilo snažan dojam, onako kako bi trebao da doživi svako ko prisustvuje sahranama.


Ukop muslimana djeluje naročito snažno na prisutne jer je tijelo umrle osobe umotano samo u bijele ćefine/čaršafe i položeno na tabut. I to je sve što čovjek nosi u kabur s dunjaluka. Sve što je posjedovao do smrti ostaje drugima do roka određenoga.


Ponegdje se tijelo umrle osobe stavlja u mezar čak i bez tabuta i dasaka iznad njega. Dakle, polažu ga na zemlju i na njega bacaju zemlju. Allahu ekber! Odličan prizor za razmišljanje i pouku, ali samo za one koji pouku prihvataju!


Negdje nemate čak ni nišana. Jedan od saudijskih kraljeva je izričito tražio da bude ukopan u pustinji i bez ikakvih obilježja. Ako posjetite Dženneti-bekiju, mezarje u blizini Poslanikove, s.a.v.s., džamije, gdje je ukopano preko deset hiljada ashaba, nećete naći nijednog nišana, pa čak ni imena najistaknutijih ashaba. Na nekim mezarima ćete vidjeti samo najobičnije kamenje. Nema, dakle, nikakvih skupocjenih i luksuznih nadgrobnih mermernih i granitnih spomenika, nikakvih ograda, fotografija, ničega što kazuje ko si i šta si bio. Subhanallah! Kakva skromnost!!


I kod nas neki muslimani troše hiljade maraka za nadgrobne spomenike, misleći da će se na taj način odužiti svojim najbližim, iako su do njih malo držali dok su živi bili. Vidio sam da u nekim zapadnim zemljama pogrebna preduzeća u iskopani kabur polažu betonsko korito, u njeg stavljaju luksuzni kovčeg sa umrlim, iznad toga redaju betonske ploče pa onda nasipaju zemlju koju dobro nabija mašina. Još samo fali da tijelo balzamuju i nakon nekoliko hiljada godina otkriju kao faraonovu mumiju.


Uzvišeni Allah nas stvara od zemlje i u nju se vraćamo:


“Mi vas od zemlje stvaramo, i u nju ćemo vas vratiti, i iz nje vas po drugi put izvesti.” (Ta Ha, 55)


Zamisli, brate, kad umrlog gasule/kupaju da tebe gasule; kada ga umotavaju u ćefine da na tebe oblače to skromno smrtničko odijelo; kada ga nose na tabutu da tebe žurno nose do mezarja i tvoje kuće, dužine dva a širine pola i nešto metra; kada umrlog spuštaju u kabur, zamisli da tebe spuštaju; zamisli da na tebe bacaju zemlju tvoji najbliži i najdraži, a zatim odlaze kući i tebe samog ostavljaju!


Pa ako nisi u toj poziciji tada, zar ćeš umaći tome danu?! Nema kuda da se pobjegne. Svih sedam milijardi ljudi, koliko ih je sada na Zemlji, svi će za stotinu godina biti pod zemljom. Allahu ekber! Razmišljajmo o tome. To je istina, a sve drugo je kao fatamorgana za žednog u pustinji.


A do juče si bio poznat, slavan, ugledan, bogat, pred tobom su, umjesto samo pred Bogom, vrat i kičmu savijali, lažno ti se osmjehivali, bojali su te se, a danas si sam ostavljen. Svi su te napustili. Ako si vjerovao, ibadetio i dobra djela činio, jedino to će ti koristiti. Došao si na dunjaluk nemoćan, praznih ruku, a tako i odlaziš u vječnost.


Tako se nakon dženaze Malik ibn Dinar vratio kući, zadrijemao i zaspao, te sanjao da je u mezaru sa čovjekom kojeg su tek ukopali. Tada je vidio meleka milosti i meleka koji je zadužen da kažnjava one koji su kaznu zaslužili. Meleki su gledali u čovjeka, pa melek zadužen za kažnjavanje reče: “Ovaj čovjek je moj! Pogledaj mu oči, pune su harama, gledanja u ono što je Allah, dž. š., zabranio; pogledaj mu uši, pune onoga što nikada nije smio slušati; gledaj mu jezika, cijeli život je bio zauzet ogovaranjem i ružnim govorom o drugima, obmanjivao je i puno lagao; gle mu stomaka, pun je harama; pazi mu genitalija, koristio ih je i išao tamo gdje nikada nije smio ići!” Allahu ekber!


Tada melek milosti reče: “Da, to je istina, ali pogledaj mu srce. Ispunjeno je vjerom, zato je on moj!” Kada čovjek nešto radi, jedino Allah zna šta je u njegovom srcu i ljudima će biti suđeno prema njihovim namjerama. Muhammed, a.s., kaže: “


Djela se vrednuju samo prema namjerama, i svakom čovjeku pripada samo ono što je naumio.”


Jer, ako bi se ljudima sudilo po njihovim zaslugama, ko bi bio siguran da bi kaznu izbjegao, onako kako Hamlet reče: “Dadnete li ljudima ono što zaslužuju, pa ko bi izbjegao bičevanje?!” Prema ljudima koji griješe treba biti strpljiv, ljubazno ih opominjati na posljedice griješenja, pozivati na pokajanje i traženje oprosta, ne gubiti nadu u Allahovu milost i prema najvećim griješnicima. Grubost i namrgođenost uvijek treba izbjegavati.


Stav meleka milosti je ohrabrujući, ali nipošto ne smije biti uspavljujući. Trgnuti se treba, otresti sa sebe prašinu grijeha, izaći iz tame na svjetlo, iz zablude na pravi put, očistiti srce svoje i činiti dobra djela radi Allahova, dž. š., zadovoljstva a za druga Njegova stvorenja.


Čitam da je neki Amerikanac nevin proveo u zatvoru skoro punih 40 godina, čekajući izvršenje smrtne kazne, a kada je pušten, našao je čovjeka koji ga je lažno optužio za ubistvo i zagrlio ga. Subhanallah! Svjedok je nakon skoro četiri decenije priznao da ga je lažno optužio jer mu je tako policija naredila, ali nije mogao vjerovati da će ga još zagrliti.


Kad ovako ljudi praštaju, kakva li je milost Uzvišenog Stvoritelja prema Svojim stvorenjima koji se pokaju. No, ne treba se samo hvalisati čistim i dobrim srcem, već treba i djelima potvrditi. Islam je iskreno vjerovanje a ne ljenčarenje i pasivno oslanjanje i iščekivanje milosti. No, nadu u Allahovu milost nikada ne smijemo gubiti. On je milostiviji od svega u kosmosu.


Treba vjerovati da će Allah, dž. š., biti milostiv prema ljudima na Sudnjem danu. Ebu Hurejre, r.a., veli:


„Čuo sam Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, kako govori:

'Allah je podijelio milost na stotinu dijelova, pa je devedeset i devet dijelova zadržao za Sebe, a samo jedan dio spustio na Zemlju. To što su Njegova stvorenja međusobno milostiva dolazi od tog dijela, pa čak i to da kobila diže svoje kopito od mladunčeta iz bojazni da ga ne pričepi'.“ (Buhari, Muslim, Tirmizi)


U tom jednom dijelu milosti je i milost svake majke prema svome djetetu, i milost svih životinja prema svojim mladunčadima, kao i milost svih živih bića od nastanka svijeta do Sudnjega dana. I svako dobro učinjeno djelo i ljubaznost je dio tog jednog dijela milosti. Dakle, sva milost na Zemlji je od tog jednog dijela milosti koju je Uzvišeni Allah spustio na Zemlju iz Svog okrilja, a za ostali dio milosti Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allah je sačuvao ostalih 99 dijelova milosti za Sudnji dan.” Radujmo se Allahovoj milosti, ali i pokažimo da smo je dostojni.



Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 22.04.2016. god.



P. S. Okružni sud u Bostonu dokazao je da je Radoslav Artur kriv po 11 tačaka optužnice, prema kojima je optužen za brutalno zlostavljanje životinje. Osuđen je na 5 godina zatvora za svaku tačku optužnice, dakle na 55 godina zatvora! Tako ispada da život jednog psa vrijedi više od 200.000 života Bošnjaka! Dijelite ovo za ibret!



07.06.2016.

NAJBOLJI RECEPT ZA SREĆU I SPAS ČOVJEČANSTVA

Bismillahir-Rahmanir-Rahim


NAJBOLJI RECEPT ZA SREĆU I SPAS ČOVJEČANSTVA



Čuveni Hasan el-Basri je davno rekao: “Islam je u knjigama, a muslimani su u kaburima/grobovima.” Stoga se libim govoriti i pisati o današnjim muslimanima, jer nisu ni nalik na prave muslimane, kojima se cijeli svijet nekada divio i želio da bude kao oni. Takvi muslimani su nestali sa pozornice, a veličanstveni islam je postao apstrakcija i kao sakriveni dragulj. I nije to stvar samo sa islamom i muslimanima, već i sa sljedbenicima svih drugih vjera i ideologija. I oni su u jednoj dolini, a njihovo naučavanje u drugoj.

No, baš kada svijet ne zna ništa ili zna sasvim malo o islamu i pravim muslimanima, dužnost je govoriti i pisati o islamu i onima koji bi morali biti uzor muslimanima i ostalom svijetu. Kada se na svjetskoj pozornici dešavaju nebrojena zla i kada ljudi žive neljudskim životom i za ljude u neprimjerenim uslovima, postavlja se pitanje: zašto smo stvoreni, kakva je svrha života i šta poslije života? Iole pametna i moralna osoba je svjesna da doista nismo stvoreni za život kakav živimo.

A svi se kao trude da lijepo govore, lijepo pišu, sa hipokritičnim osmijehom na licu koji ne odražava ono što taje njihove duše. I za najveće zločince i mafijaše misliš da su najprefinjenije duše, dok ih ne upoznaš. Oni i jesu takvi, ali samo za svoje najbliže, iste nacije, rase, klase i kaste. A čim si dobar samo za neke a za druge nisi, promašio si smisao života. Život nije film da se u njemu bude dobar glumac. A svi koji rukovode današnjim svijetom, a vrlo malo ih je, samo su dobri glumci od kojih narod ima puno štete a malo fajde.

Svijetom treba da upravljaju oni koji će raditi za narod a ne samo za sebe i svoje. Svi smo mi Božija stvorenja, na istoj Zemlji i sa istom misijom. Zato naš voljeni Poslanik, Muhammed, s.a.v.s., kaže: “Niko od vas neće biti vjernik sve dok ne bude želio drugome isto što i sebi.”Dakle, ovdje nema glume. Što je u srcu, to je u mislima, riječima i djelima.

Svijet je pozornica na kojoj treba da vode glavnu riječ odgovorni i pošteni ljudi, oni koji slijede put Uzvišenog Boga i Njegovih časnih poslanika. A dragi Bog je pravedan prema svakom čovjeku i svakom živom biću. Objavio je Knjigu, poslao poslanike, dao čovjeku zdrav razum i slobodu izbora. Učinio je čovjeka slobodnim, ali i odgovornim za sve što radi sebi i drugima. Za sve što radi ovdje, čovjek će polagati račun u životu poslije ovog života. Zato i ne može raditi šta hoće, već prema propisima koje je Uzvišeni Stvoritelj objavio, a koji su isti za sve ljude.

Najobligatnija dužnost ljudi na Zemlji je da se ujedine oko jedne Riječi: “Ti reci: ‘O sljedbenici Knjige! Hodite k Riječi jednakoj i nama i vama: da nikome osim Allahu ne robujemo, da Mu nikoga ne pridružujemo, i da jedni druge, osim Allaha, gospodarima ne uzimamo!’ Pa, ako se okrenu, vi recite: ‘Svjedoci budite da smo mi muslimani, Allahu predani!’” (Ali ‘Imran, 64) Dakle, jedan i isti nam je Bog, a Objava koja je došla vama i nama je od istog Boga. “I recite: ‘Mi vjerujemo u ono što je nama objavljeno i što je vama objavljeno! A naš Bog i vaš Bog – jedan je! I Njemu smo mi predani!’” (El-‘Ankebut, 46) Iz riječi: “Pa, ako se okrenu, vi recite: ‘Svjedoci budite da smo mi muslimani, Allahu predani!’” – jasno je da nema nasilja i neprijateljstva, kao što kaže Uzvišeni Allah: “Nema prisile u vjeru.” (El-Bekare, 256) Živite u miru i harmoniji: “A vama je – vjera vaša, a meni – vjera moja!” (El-Kafirun, 6). “Pa zar da ti svijet prisiliš da budu vjernici!” (Junus, 99) Veličanstveno! To je islam. O takvom islamu treba znati svijet. Taj Kur’an treba svijet upoznati. Jer: “A da hoće Gospodar Tvoj, na Zemlji bi svi bili vjernici!” (Junus, 99)

Kažu da je danas u svijetu milijarda i po muslimana, a da će ih za dvadeset godina biti više od dvije milijarde, ali su malo primjetni po dobru. Brojem su veliki, ali su poput morske pjene. Vrlo su razjedinjeni, zavađeni, preziru jedni druge, međusobno se ubijaju i, ukratko, čine ono što nema veze sa islamom. Zato je najobligatnija dužnost da se muslimani ujedine, ili makar počnu razmišljati o zbližavanju. Čak se i ulema razilazi po skoro svim pitanjima. Rijetko je naći neko pitanje po kojem su jedinstveni. Jedni drugima odsijecaju glave, ruše i ubijaju sve što se pred njima nađe, protjeruju jedni druge, pa neka mjesta izgledaju poput strave i užasa. Subhanallah. Strašno i sramotno! A svi su kao pod zastavom La ilahe illellah, Muhammed Resulullah!

Takvi su zaboravili kako je Muhammed, a. s., živio i postupao sa drugima. Za njega je hazreti Aiša rekla: “Bio je živi Kur’an.” Zato ga je Uzvišeni Allah i poslao, da živi islam a ne da o njemu samo govori. Zaboravili su da ga je Allah, dž. š., poslao kao milost: “A tebe (Muhemmede) smo samo kao milost svjetovima poslali!” (El-Enbija’, 107) A gdje je danas milost?

Allahov Poslanik Muhammed, a.s., kojega Amerikanac Michael Hart u svojoj knjizi Stotinu najutjecajnijih ličnosti u historiji stavlja na prvo mjesto, i za kojeg Bernard Shaw kaže: “Kada bi došao Muhammed, svjetski problemi bi se riješili dok bi čovjek popio šoljicu kafe”, morao je napustiti Meku, u kojoj je rođen i u kojoj je započela Objava. Mušrici su htjeli da ga ubiju, no, kada se vraća trijumfalno u Meku, da li se sveti progoniteljima, da li ih ubija ili im oprašta najvećim i najmilostivijim srcem?

Kada je imao moć, Muhammed, a. s., nije kažnjavao mekanske idolopoklonike smrtnom kaznom, nije ih zatvarao, pljačkao, grad razarao, već je osvajao njihova srca, baš onako kako reče Ebu Sufjan:“On, Muhammed, ne osvaja kapije, kuće i imanja, već osvaja ljudska srca i duše. To je potpuna pobjeda.”

A plašili su se šta će im Poslanik, s.a.v.s., učiniti za sva zlodjela koja su činili njemu i njegovim sljedbenicima. Poslanik, a.s., ih pita:“Kurejšije! Šta mislite da ću uraditi s vama?” Odgovorili su, potajno se nadajući da im danas ipak nije došao kraj: “Samo dobro. Ti si plemenit brat i sin plemenitoga, a moćan si!” Tada je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Reći ću vam isto ono što je rekao moj brat Jusuf: 'Ja vas sada neću koriti, Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!' Idite, slobodni ste!" Poruka: “Idite, slobodni ste!” – je poruka mira, ljubavi, humanizma i tolerancije. To je ono što trebaju današnji muslimani i cijeli svijet. To je islam i to su muslimani. Ovo je prvo lekcija današnjim muslimanima, pa tek ostalima.

Sjetimo se i Poslanikovog, s.a.v.s., postupka sa nevjernikom koji je redovno vršio nuždu pred njegovim vratima, a on bi to, bez ljutnje i ikakva reagovanja, samo počistio. Kada jednom nevjernik nije došao, Muhammed, a.s., je otišao da ga posjeti i vidi da nije možda bolestan ili u nekoj drugoj nevolji. Poslije ovog postupka, nevjernik se zastidio i primio islam. Doista: “Vi u Allahovu Poslaniku lijep uzor imate.”(El-Ahzab, 21)

Sjajan je i Poslanikov postupak sa beduinom, koji je u jednom kutku džamije obavio malu nuždu. Skočili su ashabi da ga onemoguće u tome i otjeraju, a Poslanik, a.s., je rekao: “Ne dirajte ga! Njegovu mokraću saperite vodom. Vi ste poslani da olakšavate a ne otežavate!”

Ummu Džemil, žena Ebu Lehebova, nosila bi trnje i bacala na put Poslanika, s.a.v.s., i pred njegova vrata, vrijeđala ga i podsticala pjesnike da ga kleveću, a kada je čula šta je Kur’an o njoj objavio, došla je sa kamenom u ruci i rekla: “O Ebu Bekre, gdje je tvoj drug? Tako mi boga, ako ga vidim, usta ću mu razmrskati ovim kamenom.” I njoj je Poslanik, a.s., oprostio i kada jednog dana nije našao trnja, otišao je da je obiđe i vidi da nije možda bolesna i treba li joj nešto. Subhanallah! To je islam i takav treba biti musliman. Allahov Poslaniče, volimo te i tobom se ponosimo.

Spomenimo i slučaj kada su jednog dana dušmani bacili na Poslanika, s.a.v.s., ovčija crijeva dok je klanjao i činio sedždu kod Kabe, pa kada su ga ranjavali kamenjem u Taifu, a on bi učio: “Allahu, uputi moj narod, jer oni ne znaju”, i: “Nisam poslan da proklinjem, već da upućujem!” Allahu ekber! Ovakav karakter je potreban čovječanstvu.

Ovakvo ponašanje, moral i vjeru trebaju današnji muslimani i svi ljudi svijeta. Dosta je bilo nasilja, ubijanja, mržnje, zlobe, osuđivanja i presuđivanja. Ovdje se trudimo da živimo kao ljudi i sve ljude smatrajmo Božjim stvorenjima i pripadnicima ljudske porodice, a sud prepustimo Uzvišenom Bogu, istom i Jedinom Bogu svih svjetova.

Kada muslimani jednom uđu u Jerusalem, neka to bude bez masakra i stradanja. Nipošto onako kako su ušli krstaši sa potocima krvi. Neka to bude onako kako je ušao halifa Omer, kada su mu predali ključ grada i zamolili ga da klanja u crkvi, a on odbio riječima: “Bojim se da sutra muslimani kažu da je u crkvi klanjao (Bogu se molio) Omer, pa je treba pretvoriti u džamiju.” A dozvoljeno je namaz obaviti i u crkvi ako nema džamije, kao što su  muslimani klanjali Bajram-namaz u Kelnskoj katedrali.

Današnji muslimani i svijet trebaju i ljude poput slavnog Salahuddina el-Ejjubija, koji pomaže i liječi svoje najljuće neprijatelje, poput Ričarda Lavljeg Srca. Krstaši su pljačkali i klali sve odreda. U Jerusalemu su pobili sve muslimane i jevreje, a ratoborni i okrutni engleski kralj Ričard Lavljeg Srca je dao da se pod zidinama Akre pobije 3.000 zarobljenika, uključujući žene i djecu. No, Salahuddin el-Ejjubi, koji je osvojio Jerusalem 1187. godine, govorio je: “Treba se suzdržati od krvave osvete, jer proljevena krv nikada ne miruje.”Njegovo milosrđe došlo je do izražaja kada je zarobljenike dao provesti do najbližeg kršćanskog teritorija, što križarima nije palo na pamet kada su pobjednički ušli u sveti grad.

Jednom je u ratnoj vrevi pod Ričardom pao konj, ali je Salahuddin spriječio svoje ratnike da mu odrube glavu. Štoviše, Salahuddin mu je podario još ljepšeg konja, a kada se Ričard jednom razbolio od groznice, Salahuddin mu je poslao svježeg voća iz Damaska i snijega sa planinskih vrhova da se rashladi, a poslao mu je i svog osobnog ljekara koji ga je izliječio. Subhanallah! Zato je Ričard i rekao da je Salahuddin najveći vođa islamskog svijeta. Takve vođe trebaju današnji muslimani, Evropljani i cijeli svijet.

Takvi ljudi su ponos čovječanstva, a ne okrutni krstaši i zločinci koji u Srebrenici, bez trunke milosti i savjesti, počiniše genocid nad najmanje 8.372 nevina Bošnjaka muslimana, onda kada su im Jasuši Akaši i Holandski bataljon dozvolili da nesmetano uđu u zaštićenu zonu Srebrenicu, što su još  proslavili sa ratnim zločincem Mladićem. A vidimo da Haški tribunal ovih dana mozgove genocida, poput Radovana Karadžića, osuđuje simbolično, ili ih oslobađa odgovornosti, poput Vojislava Šešelja. Ovo je silna nepravda i neviđena farsa i bruka, što potvrđuje da mora postojati budući život i Božji sud, kojemu niko neće umaći. 

O ljudi, ma ko vi bili, učite od Salahuddina el-Ejjubija, koji je učio od Allahovog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., a kojega je opet Uzvišeni Allah poslao kao milost svjetovima i bio na najvišem stupnju morala. Doista je čast i ponos biti rob Uzvišenog Boga, sljedbenik Muhammeda, a.s., i učenik Salahuddina el-Ejjubija. Ali, nije dovoljno samo zvati se muslimanom i Poslanikovim, s.a.v.s., sljedbenikom, već to treba i pokazati. A malo je danas onih koji to istinski pokazuju. Bilo bi dobro kada bismo mogli ljudima na Zapadu i drugdje u svijetu reći: “E, u toj i toj zemlji možete naći islam i vidjeti da ga ljudi žive.” Poslanik, s.a.v.s., je bio “živi Kur’an”, a Kur’an je objavljen da njegove propise primjenjujemo.

Većina ljudi u svijetu ne zna šta je islam i prema njemu su nastrojeni antagonistički, a mnogi muslimane smatraju teroristima zbog terorističkih djela maloumnika, koji nemaju veze sa islamom i muslimanima. Svijetu treba pokazati islam kojega je živio i propagirao Allahov Poslanik Muhammed, s.a.v.s. Stoga, prije nego druge pozovemo u islam, mi trebamo postati muslimani.

Svijetu možemo pokazati Kur’an, zbirke hadisa i druga kapitalna djela, kao i grandiozne građevine poput Tadž Mahala, Topkapi palače, Plave džamije, Alhambre i dr., no to su samo impozantne građevine sazdane od kamenja i drugog materijala, ali gdje su duše iz kojih su one ponikle?! Materija i duša, vjera i djela idu zajedno a nikako odvojeno.

Ljudi, ujedinimo se, širimo ljubav, mir i toleranciju. Svi budimo muslimani – oni koji su Bogu pokorni, i činimo sve da se Allahov Poslanik ponosi nama a mi njime. Uzvišeni Bože, ukabuli našu hutbu, usadi u naša srca ljubav prema svim Tvojim stvorenjima, uputi one koji su zli i u zabludi, daj da se potrudimo da među nama nestane svih vrsta barijera, popravi stanje među svim ljudima u svijetu, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 01.04.2016. god.

07.06.2016.

NEMAŠ VREMENA ZA STVORITELJA KOJI TI JE SVE PODARIO?

Bismillahir-Rahmanir-Rahim

“O vjernici, neka vas imeci vaši i djeca vaša ne odvraćaju od sjećanja na Allaha!
A oni koji to učine, takvi će biti pravi gubitnici!”
(El-Munafikun, 9)


NEMAŠ VREMENA ZA STVORITELJA KOJI TI JE SVE PODARIO?


La ilahe illellah! Subhanallah! Allahu ekber! Bože, koliko je muslimana koji ne klanjaju redovno pet propisanih namaza?! Neki klanjaju samo bajram-namaze, neki džume, a neki nikada, već njima klanjaju drugi kada umru – dženaze-namaz! Najmanje je onih koji klanjaju svih pet namaza, a još manje onih koji svoje namaze nastoje klanjati u džematu, naročito u džamiji.

Zašto? Zato što, kažu, nemaju vremena. Subhanallah, oni nemaju vremena za namaz?! Nemaju vremena za Onoga koji ih je stvorio i sve im podario! Da li je to doista valjano opravdanje? A znamo da je Uzvišeni Allah naredio svakom punoljetnom i pametnom muslimanu da klanja svih pet dnevnih namaza.

Zašto nemaju vremena za namaz? Šta ih sputava da padaju na sedždu svome Stvoritelju i Gospodaru kosmosa? Neke sputava posao, biznis, neke škola, fakultet, druge žena, djeca, kupovina, trgovina, imovina, igra, zabava. Oni zaboravljaju riječi svoga Stvoritelja, a većina i ne zna za njih, koje glase:

“O vjernici, neka vas imeci vaši i djeca vaša ne odvraćaju od sjećanja na Allaha!
A oni koji to učine, takvi će biti pravi gubitnici!”
(El-Munafikun, 9)

Takvi, a i svi mi, uvijek bi trebali imati na umu riječi Allaha, dželle šanuhu:

“Ti reci:
‘Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rodbina vaša, i imeci vaši koje ste stekli, i trgovina za koju se bojite da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima uživate, draži od Allaha i Njegova Poslanika, i borbe na Putu Njegovu, tada sačekajte dok Allah Svoje naređenje ne donese!’
A Allah neće na Pravi Put uputiti narod griješnički!”
(Et-Tevbe, 24)

A u Allahovim kućama (džamijama) spominju Njegovo ime, hvale Ga i veličaju jutrom i večerom:

“Ljudi koje kupovina i prodaja ne odvraća od sjećanja na Allaha, i obavljanja namaza, i davanja zekata, oni se boje Dana u kojem će srca i pogledi uznemireni biti, da bi ih Allah nagradio lijepom nagradom za ono što su činili a dao im i više iz Svoje dobrote.
A Allah opskrbljuje koga hoće, bez ikakva računa.”
(En-Nur, 37-38)

Iz navedenih kur’anskih riječi je posve jasno da ništa ne smije odvratiti čovjeka od namaza i sjećanja na Stvoritelja svoga, ma kakve okolnosti bile. Jer, ako se namaz ne može obaviti onako kako je propisano, u nuždi se može obaviti stojeći, sjedeći, ležeći, mislima, srcem, ali se nikada ne smije izostaviti. Nikakvo opravdanje ne vrijedi za ostavljanje namaza. Naravno, niko nikoga ne može natjerati, jer namaz se ne obavlja silom već razumom, dušom, s ljubavlju i uživanjem u njemu. Naš Poslanik Muhammed, s.a.v.s., govorio je: “Namaz je radost moga srca i moja očna zjenica.”

Dakle, i kada se klanja, namaz ne treba doživljavati kao teret i obavezu koju treba skinuti s vrata. Namaz treba doživjeti kao privilegiju stojanja pred Gospodarom svih svjetova. Ko ga tako doživljava, u njemu će i naći radost i uživanje. A iznad svega je najljepši osjećaj da se nalaziš u okrilju Allahove milosti i zaštite, dunjalučke i ahiretske. Nakon ovoga, zar može biti neko ko nema vremena za namaz, za svoga Stvoritelja?!

Inače, jedna od bolesti savremenog doba je da čovjek nema vremena, ili bolje reći nema bereketa u vremenu. Zato nema bereketa ni u novcu, iako ga može imati u izobilju. Pa, otkud pojedincima milijarde a da čeznu za još više milijardi? Neće ih valjda potrošiti?! A znamo da je čovjekova nafaka samo u onome što pojede, popije i obuče. Sve drugo pripada i ostaje drugima.

Svakodnevno čujemo pitanje: “Što te nema?” – i odgovor: “Nemam vremena!” Nema se vremena ni za roditelje, ni za rodbinu, ni za prijatelje, ni za komšije, ni za bolesne, ni za one koji su u nevolji, pa ni za namaze!

Najčešće ponavljana riječ danas je “zauzet”! No, eto, ipak se nađe vremena da se ode nekome na dženazu, jer to je ono posljednje što ne treba propustiti. Jedna od najdragocjenijih blagodati kojom nas je blagoslovio naš Stvoritelj je vrijeme, i bićemo pitani kako i u što smo potrošili tu blagodat. Zato je danas pravo umijeće znati rasporediti i potrošiti vrijeme.

Zamisli, ako bi neko došao i svaki dan ti dao 240 evra, rekavši: “Evo poklanjam ti 240 evra, bez naknade, bez kamate, nisi dužan da ih vratiš i ništa ne duguješ, potroši ih kako želiš.” I tako svaki dan, deset i više godina ti daje po 240 evra koje mu ne trebaš vratiti! Subhanallah! Takvoga bi smatrao najvećim prijateljem, osim ako ne bi bio krajnje arogantan i, nakon što si navikao na primanje, počeo to smatrati normalnim i čak obaveznim.

I nakon desetak godina ti dođe i kaže: “Evo, od danas nastavljam da ti dajem po 240 evra, ali ćeš mi ti od toga vraćati samo po 10 evra!” Dakle, tebi će opet ostati cijelih 230 evra. Subhanallah, više nego fer! Jer, deset od 240 je zanemarljivo i trivijalno. No, i pored toga što ti je davao 10 ili više godina po 240 evra svaki dan, a ništa ti nije tražio i nisi ništa dugovao, danas se čudiš što od tebe traži i samo tih 10 evra! S čuđenjem mu kažeš: “Izvini, ne mogu ti dati 10 evra jer meni je novac potreban!” On se ne ljuti i opet nastavlja da ti daje svaki dan po 240 evra! Allahu ekber! Kakva plemenitost, darežljivost i dobrota! Subhanallah! 

No, ipak od tebe traži svaki dan samo po 10 evra od 240 koliko ti poklanja. Od tebe to traži milom a ne silom. I tako ti on cijelog života nastavlja davati svaki dan po 240 evra, vratio ti njemu 10 evra ili ne. Bože, kakva dobrota i darežljivost. Na to si se već navikao, pa više i ne primjećuješ tu blagodat i ne zahvaljuješ se, pa ni radost ne osjećaš. K’o, normalno je to. Samo strpaš u džep i trošiš kako hoćeš. Još se usudiš i pomisliš da si to i zaslužio, onako kao što je mislio Karun, pa je Uzvišeni Allah i njega i njegovo bogatstvo utjerao u zemlju. Allahu ekber!

Isto tako nama svima Uzvišeni Allah poklanja svaki dan po 24 sata vremena. Tako nam Allah, dž. š., deset godina, ili do punoljetnosti, svaki dan daruje po 24 sata, a kada postanemo punoljetni kaže: “Eh, i dalje ću ti davati 24 sata, a tvoja obaveza je da samo jedan sat izdvojiš/posvetiš Meni.” Samo sat od 24!! Ti još uvijek imaš na raspolaganju 23 sata.

Subhanallah! Tvoj sabah, podne, ikindija, akšam i jacija-namaz, kad sve sabereš trajat će jedan sat i možda još koji minut sa uzimanjem abdesta. Allahu ekber! Subhanallah! Uzvišeni Allah ti kaže: “Evo ti 24 sata, a od toga ćeš ti provesti samo jedan sat u namazu. Samo jedan sat za pet dnevnih namaza doista nije puno. A ti kažeš: “E, Bože, ne mogu Ti to dati jer ja sam prezauzet!” Allahu ekber! La ilahe illellah, Muhammedun resulullah. Doista, nema smisla.

Provesti jedan sat u namazu i posvetiti ga svome Stvoritelju, na taj način Mu iskazati zahvalnost na svim blagodatima kojima nas je počastio, ustvari je za našu dunjalučku i ahiretsku korist, a ne što to treba Allahu, dž.š. Njemu ne treba ništa. Namaz je potreban nama jer:

“Doista namaz odvraća od razvrata i ogavnih djela!” (El-‘Ankebut, 45)

Kada to shvatimo, tada ćemo doista posvetiti pažnju ibadetu i namaze više nikada nećemo propuštati. Tada nam neće biti puno izdvojiti sat ili više, od 24 sata koje nam je podario naš Stvoritelj. Pa, pokajmo se, oprosta zatražimo, okupajmo se, abdest uzmimo i počnimo klanjati svih pet propisanih namaza, jer melek koji dušu uzima je iza nas, a kabur poput krokodila čeka da nas proguta. Namaz će nam biti svjetlo u kaburu pa ga ne propuštajmo. Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, nagradi one koji su je čitali i slušali, podari nam radost u namazu, oprosti nam grijehe i sastavi nas u Džennetu sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 15.04.2016. god.

01.03.2016.

OPASNOST PONOSITOSTI I KAKO JE LIJEČITI

Bismillahir-Rahmanir-Rahim

 

“I Njemu pripada veličanstvenost na nebesima i Zemlji! On je silni i mudri!” (El-Džasije, 37)

 

OPASNOST PONOSITOSTI I KAKO JE LIJEČITI

 

Ponositost, umišljenost ili oholost je negativna osobina ljudskog karaktera i bolest od koje boluje pozamašan broj ljudskog roda, pa i onih koji su zaduženi za uzdizanje i propagiranje Riječi našega Stvoritelja. To je stanje kada čovjek sebe smatra superiornijim i boljim od drugih ljudi. Manifestuje se kroz aroganciju, drskost, uobraženost, osornost, hvalisavost i zavist. Ponositi i oholi ljudi ponižavaju druge i traže da ih se hvali i glorificira. Ne prihvataju savjet drugih, a ljute se kada su u krivu. U govoru ističu svoje JA, vjeruju da sve što rade je ispravno, uvijek se guraju u prve redove, druge ponižavaju i ogovaraju, pate da uspjeh pripišu sebi, žele da budu priznati, vole se družiti sa poznatima, utjecajnima i bogatima, ne boje se Boga, više mare za dunjalukom nego ahiretom, drugima zavide i misle da niko nije bolji od njih.

 

Ljudi se sa takvima druže dok imaju interesa ili što moraju, a kada odu sa scene kao da nikada nisu ni postojali. Naravno, tada na vidjelo izlazi i hipokrizija onih koji su ih do jučer glorificirali i dodvoravali im se.

 

O ovoj bolesti i načinu liječenja govori nam jedan od najvećih filozofa koji su postojali na Zemlji, slavni Ebu Hamid el-Gazali, koji je znao da zna, a koji se istinski bojao Boga i bio je svjestan da samo Uzvišenom Allahu pripada ponositost i veličanstvenost. Ovo je izuzetno važna lekcija i pouka ljudima svih zvanja i zanimanja, a posebno nama koji smo zaduženi da prenosimo i živimo Riječ Božiju. Sve to porad ljubavi, mira i sloge među svim ljudima ove male planete Zemlje, koja je kao atom u našoj galaksiji (Mliječni put), a neprimjetna u kosmosu. Pa kad je Zemlja tako mala, šta li je tek čovjek, posebno onaj koji se oholi i ponosi s nečim što njemu ne pripada i za što sam nije zaslužan.

 

E, taj slavni Gazali, koji je napisao 700 (sedam stotina djela), kaže da je ponositost/oholost osjećanje da je neko superioran nad drugima, da je to bolest koja onemogućava nekoga da prihvati istinu, misli da je bolji od svih ostalih i druge ljude smatra marvom.

 

Postoje tri stupnja ponositosti. Najniži stupanj se odnosi na poštovanje prema ljudima, drugi se tiče poštovanja prema Božijem Poslaniku, s.a.v.s., a najviši stupanj se tiče poštovanja prema Uzvišenom Bogu.

 

Ponositost je navela šejtana da kaže: “Ja sam bolji od Adema!” S ovim je šejtan iskazao aroganciju i nepokornost Uzvišenom Allahu, što je prouzrokovalo vječno prokletstvo. Znajte da onaj koji se ponaša arogantno, misli da je perfektan a drugi nisu. Od svakog očekuje da mu dodijeli čistu desetku za sve što misli, govori i radi!

 

Postoji sedam uzroka ponositosti. Prvi je znanje, kada učena osoba smatra da posjeduje perfektno znanje. (Uzvišeni Allah kaže: “A vama je dato samo malo znanja!” (El-Isra’, 85) “A nad svakim znalcem Znalac je još veći!” (Jusuf, 76)) U poređenju sa sobom druge smatra neukom marvom. Ovakva osoba je vrlo lošeg karaktera. Znanje je kao čista voda koja se spušta s neba. Kada se spušta na neplodno tlo, na njemu ništa ne raste, a na plodnom buja rastinje. Gorkim plodovima povećava gorčinu, a slatkim povećava slast.

 

Drugi uzrok ponositosti je pobožnost, kada pobožni smatra da je njegova pobožnost bolja od pobožnosti drugih ljudi. Ostali uzroci su porijeklo, rukovođenje, moć, bogatstvo i ljepota.

 

Postoje dvije vrste liječenja ponositosti: generalno i specifično. Generalno liječenje se sastoji od teoretskog i praktičnog. Teoretsko liječenje podrazumijeva da neko shvata da niko nije dostojan ponositosti i veličanstvenosti do Uzvišeni Allah, kako je rečeno u Kur’anu: “I Njemu pripada veličanstvenost na nebesima i Zemlji.” (El-Džasije, 37) Razmisli o svome svršetku. U kaburu/grobu si. Nestalo je bogatstva i ljepote, a ti si postao lešina i hrana za crve.

 

Praktično liječenje ponositosti je da djeluješ ponizno u svim prilikama. A da bi se tako postupalo, neophodno je slijediti primjer Poslanika Muhammeda, s.a.v.s. On je imao običaj hraniti životinje i čistiti svoju kuću. Jeo je zajedno sa svojim slugama. Kupovao bi na pijaci. Nije pravio razliku između crnaca i bijelaca. Bio je neograničeno darežljiv, milostiv i osjećajan.

 

Specifično liječenje ponositosti znači da čovjek treba da se suoči sa sedam spomenutih uzroka ponositosti (znanje, pobožnost, porijeklo, rukovođenje, moć, bogatstvo i ljepota) i liječi ih. Znajte da je samoljublje kada neko negira da je njegov komfor i blagostanje Božiji dar. (Tako je mislio oholi i arogantni Karun, pa je Allah, dž. š., utjerao u zemlju i njega i njegovo bogatstvo) Samoljublje je bolest čiji uzrok je neznanje. Lijek za samoljublje je čisto duhovno znanje.

 

Pred vama je čvrsto sazdana riznica, sa dobro zamandaljenim vratima. Unutra je veliko blago, ali ste bespomoćni jer nemate ključa. Rizničar vam daje ključ da otvorite riznicu i uzmete blago. Da li ste vi zaslužni što ste otvorili vrata ili onaj koji vam je dao ključ?!!

 

A kako se Gazalija čuvao ponositosti, svjedoči njegovo krajnje ponizno ponašanje, koje uništava sve klice oholosti. Kada je osjetio koliko ga ljudi cijene, izučavaju i šire njegovo znanje, pobojao se negativnih posljedica za svoje srce pa je potražio utočište u mjestu u kojem ga niko ne poznaje.

 

Pošto mu je sin jedinac već umro, zbrinuo je suprugu i kćerke i rekao im da ide na hadž. Otišao je i deset godina putovao muslimanskim svijetom. Nikome nije kazivao o sebi, živeći u totalnoj poniznosti. Živio je od kopiranja i prodaje knjiga, a čistio je i Umejevića džamiju u Damasku. Meo je džamiju i tu dobio sobicu u kojoj se osamljivao i ibadetio. Bukvalno, niko nije znao ko je on, iako su njegove knjige koristili za predavanja u džamiji. I on bi prisustvovao predavanjima iz svojih knjiga.

 

Jednom je došao u medresu i jedan od učitelja je rekao: “Veliki šejh Ebu Hamid el-Gazali je rekao…” Kada je to čuo (Veliki šejh), Gazali je napustio predavanje, bojeći se da to ne bi učinilo njegovo srce ponositim. Nevjerovatna osoba. Pokušajmo naći takvu danas. Allahu ekber!

 

Deset godina je bio odsutan od svoje porodice, posvećen duhovnom uzdizanju, discipliniranju svoje duše, čisteći džamiju, dvorište i zahode a da niko nije znao ko je on! Subhanallah! A taj Gazali je, rekli smo, napisao 700 djela! Allahu ekber! Zbog takve bogobojaznosti, skromnosti i poniznosti i osjećamo da Gazali i danas živi, iako je preselio prije više od 900 godina! (Umro 1111. god.)

 

Jednom, dok je Gazali meo džamiju, sastala se grupa učenjaka. Neko je postavio pitanje na koje nijedan alim nije znao odgovor. Bojeći se da će čovjek ostati bez pravog odgovora, Gazali je otišao do njega, dao mu odgovor, a čovjek se počeo smijati, rekavši: “Niko od ovih alima mi nije znao odgovoriti, a ti očekuješ da tebi vjerujem. Pa, ti si obični čistač!” Neko od učenjaka ga je pozvao i upitao o čemu se radi, a on je rekao da je odgovor na pitanje takav i takav. Svi učenjaci su bili impresionirani Gazalijinim odgovorom, pa je Gazali i od njih odmah otišao. Jednostavno, Gazali nije želio da bilo ko sazna ko je on. Takav je bio njegov stav.

 

Čuveni egipatski šejh/učenjak, Muhammed Mutevelli Ša’ravi, bio je vrlo cijenjen i omiljen među ljudima. Za vrijeme studija na Al-Azharu, Kairo, imao sam priliku napajati svoju dušu i obogaćivati znanje slušajući njegova izvanredna predavanja i čitajući njegove nadahnute članke i tumačenje Kur’ana. Sve što je govorio i pisao bilo je poput suhoga zlata. Jedanput je šejh Ša’ravi išao u posjetu jednom selu, pa je veliki broj stanovnika toga sela izašao da ga dočekaju. Njegov sin, šejh Abdurrahim, priča da su ljudi, od velike radosti zbog njegovog dolaska, podigli na ramena auto u kojem je bio šejh Ša’ravi.

 

Pri povratku kući, šejh Ša’ravi je rekao: “Zaustavite auto na benzinskoj stanici, želim u toalet.” Sin kazuje: “Otac je bio bolestan i dugo se zadržao, pa sam se zabrinuo i pobojao da mu se nešto dogodilo. Krenuo sam ka toaletu i čuo da iz prostorije u koju je ušao dopire zvuk nalik na ribanje četkom. Pokucao sam na vrata i ušao, kad tamo moj babo skinuo džube/mantil, odložio ahmediju/čalmu, kleknuo i riba patos toaleta! Ma, oče, šta to radiš?!”

 

Šejh Ša’ravi je na to rekao: “Ništa, ništa, nije tvoja briga, vrati se u auto, kasnije ću ti objasniti!” Potom se očistio, abdestio i izašao. Sin ga je upitao: “Oče, šta ti bi, zašto si ono radio?” Šejh Ša’ravi je dogovorio: “Kada su ljudi, iz ljubavi i poštovanja prema meni, podigli auto u kojem sam bio, pobojao sam se da mi se duša ne uzobijesti, pa sam htio da je vaspitam nekim postupkom koji će me približiti Allahu, dž. š. Zato sam odlučio da očistim prostor koji koriste muslimani i drugi ljudi.” Allahu ekber!

 

Ovdje je poenta u sputavanju duše da se ne uzoholi, ne postane ponosita, i njezinom čišćenju i vaspitavanju, te težnji da se pomaže drugima. Ovakvi i slični postupci pomažu da se duša ukroti, ne naduva i da se oslobodi oholosti i ponositosti. Pri odgajanju duše neophodno je naviknuti je na poniznost, skrušenost i lijepo ophođenje sa drugima. Takve voli i Uzvišeni Allah i svi čestiti ljudi.

 

Sve što radimo, treba da bude u ime Allaha, dž. š., a za dobrobit svih ljudi na Zemlji i svih živih bića. Jedino naš Stvoritelj zaslužuje da bude glorificiran a ne Njegova stvorenja. Jer, sve što posjedujemo je blagodat i dar našega Stvoritelja. To su bili alimi/učenjaci i to je bilo zlatno doba znanja i istinske pobožnosti.

 

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, liši nas ponositosti a okiti nas skromnošću, popravi naše stanje, povećaj ljubav među ljudima, usadi u ljudska srca želju za mirom, pravednošću i istinom, učvrsti nas na Pravom putu, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

 

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 26.02.2016. god.

01.03.2016.

SVI SU ZA PROMJENE, ALI SKORO NIKO NE ŽELI DA SE PROMIJENI

Bismillahir-Rahmanir-Rahim

 

“I njima više negoli sebi vole, premda i samima njima potrebno je!” (El-Hašr, 9)

 

SVI SU ZA PROMJENE, ALI SKORO NIKO NE ŽELI DA SE PROMIJENI

 

Amerikanac Michael H. Hart je 1978. godine izdao knjigu 100 najutjecajnijih ličnosti u historiji (THE 100 A RANKING OF THE MOST INFLUENTIAL PERSONS IN HISTORY), u kojoj je na prvo mjesto stavio Muhammeda, a. s., a na 51. čuvenog halifu hazreti Omera ibn el-Hattaba.

 

Halifa Omer je bio jedan od najskromnijih i najpravednijih vladara koji su postojali na Zemlji.

U islamskim izvorima je zabilježeno da je izaslanik Kisre (perzijski kralj), prilikom dolaska u Medinu, pitao za kraljev dvorac, pa mu je rečeno da muslimani nemaju ni kralja, ni dvorca, već da imaju halifu, koji stanuje u običnoj kućici kao i ostali muslimani. Hazreti Omera su našli kako spava u hladu jedne palme. Izaslanik nije mogao vjerovati da je to vladar tada najmoćnije države, i još bez tjelohranitelja. Uvjerivši se da je to doista halifa Omer, r. a., izaslanik je rekao:

“Pravdu si uspostavio, pa si rahat zaspao!”

Kažu da je ovaj izaslanik vrlo brzo, nakon susreta sa Omerom, r. a., primio islam.

 

No, glavna tema naše današnje hutbe nije veliki Omer, r. a., koji je bio živi islam, i o kojemu su napisani tomovi knjiga, već čuveni Seid ibn Amir, kojega je halifa Omer postavio za najmjesnika/guvernera Homsa. Ovaj namjesnik je bio toliko posvećen svome poslu i brizi o narodu, naročito siromasima, da je zbog njegove nenadmašne skromnosti plakao i veliki halifa Omer. I svi ljudi od imana, znanja i morala će biti ganuti, a mnogi će i suzu pustiti, kada ovo čuju i pročitaju. Mnogi će se i zastidjeti zbog svoje neskromnosti i nebrige za onima za koje su zaduženi brigu da vode.

 

Naravno, ovakvi svijetli primjeri služe da se pouka izvuče, da se nauči i u djelo pretoči ono što koristi svim ljudima i svim živim bićima zemaljske kugle. Ta, svrha vjere, filozofije i općenito nauke je da se koristi ljudskom rodu a ne da se ponaša neodgovorno, egoistično i živi parazitski, posebno onda kada mnogi jedva kraj s krajem sastavljaju. Istina, svi odgovorni kažu da su za promjene, ali skoro niko ne želi da se promijeni.

A: “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe.” (Er-R’ad, 11)

 

Vlastodršci, u svim segmentima našega društva, morali bi živjeti sa narodom na zemlji, a ne lebdjeti u oblacima i davati puka apstraktna obećanja. Jer, sit ne razumije gladnog, kao ni zdrav bolesnog. Nama svima a, Boga mi, i cijelom čovječanstvu, nikada nije bio potrebniji hadis:

“Niko od vas neće potpuno vjerovati dok ne bude želio svome bratu ono što želi i sebi”, a i ovaj: “Nije pravi vjernik onaj koji zanoći sit, a njegov komšija gladan.”

 

Nažalost, odgovorni uglavnom ne žele da im se ukaže na obaveze, greške i propuste, makar instrukcije dolazile i iz Kur’ana i Sunneta, a draže im je hipokritično ulizivanje i uvlačenje, koje će na kraju koštati sve, i na dunjaluku i Ahiretu.

 

Zbog svoje dobronamjernosti, mnogi su anatemisani i na margini, čak i mnogi akademici.

Umijeće je pružiti ruku i posrnulom, i onome ko je u glibu, i koji je zalutao, i nevjerniku, i griješniku, čak i tiraninu i svakom čovjeku. Jer u svakom ima nekog dobra i nečeg korisnog. Niko nije suvišan i nikoga ne treba anatemisati.

 

Veliki Gazali je govorio:

“Ako kod nekog primijetiš 99 posto nevjerovanja, a 1 posto dobra, lati se toga jedan posto.”

Sjajno, mudro i magično! Nažalost, danas je među nama obratno. Nije ni čudo što postoje tolike podjele, razilaženja, animozitet i, na kraju, totalna destrukcija. Nekakva “arapska proljeća” se pretvoriše u zime i neograničen strah.

 

Smisao vjere je, nažalost, izgubio svaki smisao u njihovim životima. Vjera je postala transcendentna stvar, jer je sahranjena u knjige i biblioteke, a u svakodnevnom životu je ima vrlo malo. Danas likuju oni koji su bili sljedbenici izreke da je vjera opijum za čovječanstvo.

Davno je Hasan el-Basri govorio:

“Islam je u knjigama, a muslimani su u kaburima!”

Baš tako, naš dobri i plemeniti Hasane. Pogledajte stanje današnjih muslimana. Sramno zastrašujuće! Ili se ubijaju međusobno, ili se mrze, ili su navijači. Ovdje je riječ o najvažnijoj utakmici – utakmici života. Sada je vrijeme da muslimani pozivaju sebe u islam.

 

Sviđa mi se Klintonov odgovor na pitanje ko je najbolji savjetnik: “Onaj koji ne misli kao ja!”

S druge strane, apsurdna je i Bušova rečenica: “Ko nije s nama, protiv nas je.” Dakle, ko ne misli kao mi, on je protiv nas. Naravno, to je jednoumlje, koje dovodi do toga da su mnogi umovi neiskorišteni i na margini svih zbivanja. No, zlato i dijamanti ne gube sjaj ni u blatu, a trava se uvijek diže, bez obzira koliko je gazili.

 

Svakom čovjeku treba posvetiti pažnju kao najljepšem cvijetu, ma ko on bio. Ne zaboravimo da je svaki čovjek ne samo dio Božijeg ummeta, već kosmos u malom. To je čak i jedan nevidljivi atom, a čovjek sa La ilahe illellah je važniji kod Allaha, dželle šanuhu, od cijelog kosmosa. Pa, kako onda omalovažiti, podcijeniti, zanemariti, anatemisati i distancirati nekoga sa Šehadetom? Kako ne biti dio njega a on dio nas?! A mi, bez svih nas, smo ništa i perspektiva nam je neizvjesna, jer, primjećujete, orkani nedobronamjernosti su se dobrano nadvili nad čovječanstvom i Zemljom. 

 

Brinimo se jedni o drugima kao o sebi samima i kao o svojim najbližim i najdražim, onako kako se brinuo velikan s početka hutbe, veliki Omer, r.a. E, taj pravedni, veliki i slavni halifa Omer je tražio od stanovnika Homsa, u Siriji, da mu dostave imena siromaha Homsa da ih pomogne iz državne blagajne. Kada su mu dostavljena imena, halifa Omer se iznenadio kada je primijetio da se među imenima siromaha nalazi i ime namjesnika/guvernera Homsa Seida ibn Amira.

 

Halifa Omer se čudio što se ime namjesnika Homsa nalazi na listi siromaha pa je upitao građane Homsa o uzroku njegova siromaštva. Rekli su mu da on svoju cijelu platu dijeli siromašnima i ubogima, govoreći: “Šta da radim kad sam za njih odgovoran pred Uzvišenim Allahom?”

 

Zatim ih je halifa pitao da li kod namjesnika vide neke nedostatke, a oni su rekli:

“Da, zamjerimo mu na tri stvari:

1. na posao dolazi tek kad Sunce odskoči;

2. noću ga nikada ne vidimo;

3. jedan dan u sedmici nikako ne dolazi na posao.”

 

Kada je halifa upitao Seida za ove nedostatke, on je odgovorio:

“Da, vođo vjernika, to je istina, a uzroci za to su sljedeći:

1. na posao odlazim tek kad Sunce odskoči zato što ujutro posvršavam sve kućne i porodične poslove jer ja nemam sluge, a supruga mi je bolesna;

2. noću se ne pojavljujem zato što dan posvećujem služenju narodu, a noć provodim u ibadetu;

3. jedan dan u sedmici ne radim zato što tada perem svoju odjeću i čekam da se osuši, a ja druge odjeće nemam.”

 

Tada je halifa Omer ibn el-Hattab zaplakao.

 

Bože, divnog li halife i divnog li guvernera!

Divne li pouke, pa: “Ima li ikoga pouku da primi!” (El-Kamer, 40)

Oprosti nam, dragi Bože. Ponosni smo što smo sljedbenici vjere koju su slijedili Omer, r.a., i Seid ibn Amir, ali nas je stid što smo po svojstvima i djelovanju daleko od njih. Stid nas je što se ne brinemo jedni za druge kao što su se oni brinuli za nemoćne, bolesne i siromašne. Krunišimo današnju hutbu krasnim riječima:

“Siromaštva se ne treba stidjeti. Ima mnogo više ljudi koji bi se morali stidjeti svoga bogatstva.” (Johann Nestroy)

 

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, učini nas da se ugledamo na velikane poput hazreti Omera, r.a., i Seida ibn Amira, promijeni naše stanje nabolje i usadi nam u srce želju da se promijenimo, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

 

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 19.02.2016. godine

14.02.2016.

JA LIJEPA VAKTA ZA ONOGA KO OBRAZA NEMA

 

Bismillahir-Rahmanir-Rahim

 

“Allah naređuje da se svačije pravo poštuje, da se čini dobro i da se bližnjima udjeljuje, a zabranjuje razvrat, i ono što je ružno, i tlačenje! Da biste ste se opomenuli, Allah vas savjetuje!” (En-Nahl, 90)

 

JA LIJEPA VAKTA ZA ONOGA KO OBRAZA NEMA

 

O zaključku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (VSTV) da sudske uposlenice ne mogu nositi hidžab/mahramu namjerno nisam pisao ni govorio opširno, jer je dužnost Islamske zajednice i države da to pitanje riješe na temelju Ustava naše zemlje i konvencija o ljudskim pravima koje je Bosna i Hercegovina potpisala i ratificirala.

 

Povodom odluke VSTV-a da se nastavi diskriminacija muslimana i muslimanki, Rijaset Islamske zajednice u BiH je izdao saopćenje za javnost, a o tome je napisano i mnogo članaka i iskazano veliko nezadovoljstvo građana diljem Bosne i Hercegovine.

 

Članovi VSTV-a svakako trebaju učiti od Sjedinjenih Američkih Država, koje dozvoljavaju svojoj građanki da kao muslimanka može nastupati pokrivena na Olimpijskim igrama, a bilo je doista lijepo vidjeti i tri pokrivene i ponosne Amerikanke koje zajedno i časno rade kao policajke.

 

Svakako da će biti jedan od najvažnijih uvjeta za ulazak BiH u EU i poštivanje sloboda i ljudskih prava, pa izgleda da na ovaj način neki članovi VSTV-a ne žele da Bosna i Hercegovina postane članica Evropske unije.

 

Za normalni, demokratski i progresivni svijet je posve prirodno da se poštuje mahrama kao obligatna vjerska dužnost i da mahrama nipošto ne sputava onoga ko je nosi da stopostotno poštuje i djeluje u okviru zakona zemlje u kojoj živi.

 

Članovima VSTV-a bi bilo preče i važnije da se pozabave drugim pitanjima, poput korupcije u njihovim redovima i drugim institucijama, kao i o stanju njihovih građana koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Treba da ih brine i to što je glavni tužitelj Tužilastva BiH izdao naredbu da se izvrši provjera navoda da su sa računa VSTV-a prebacivani milioni maraka fiktivnim firmama.

 

Civiliziranim ljudima nipošto ne smetaju mahrame muslimanki, časnih sestara i čestite Merjeme/Marije, majke Isaove/Isusove. Zabrinjava nas i to što istim članovima VSTV-a smeta mahrama a ne golotinja. Zar nije jedna njihova uposlenica, koja je gola vježbala u ofisu, vraćena na posao?

 

Slavni Salahuddina el-Ejjubija, osloboditelj Jerusalima, je rekao: “Ako želite uništiti neku naciju bez rata, neka golotinja i razvrat postane normalna pojava kod omladine!” Društvo bez pravde, morala i bez vjere nema perspektive i osuđeno je na propast.

 

Ne čudi što je njemački filozof Niče rekao: “Bog je mrtav!”, jer čovjek želi da natura svoje a negira Božije zakone. Ustvari, želi da okupira Božiji pijedestal i ponaša se kao zloglasni faraon, koji je govorio: “Ja sam vaš najveći gospodar”, pa znamo kako je jadno skončao. (En-Nazi’at, 24)

 

Islam nas uči da se svačije pravo mora poštovati, da se ljudima mora željeti isto što i sebi i, budući da nam je Jedan i isti Bog, kao i da pripadamo ljudskoj porodici, dužnost nam je da uspostavljamo mir i širimo ljubav na Zemlji. A čuveni Rumi je rekao: “Ljubav je voda života, skoči u ovu vodu.”

 

Sa ovakvom odlukom VSTV-a se ne poštuju osnovna ljudska prava, ne uspostavlja mir, a ne širi ni ljubav. Gubi se i čast i dostojanstvo. Muhammed, a. s., je rekao: “Ako se ne stidiš, možeš raditi šta hoćeš”, a Meša Selimović: “Ja lijepa vakta za onoga ko obraza nema.”

 

Sa narodom se živi i umire. Svi građani moraju imati isti tretman i sve ih treba vidjeti kao jednu osobu. Oni trebaju da su nam cilj i glavna briga, a ne lični hirovi i visoka materijalna primanja.

 

Uzvišeni Allahu, ukabuli našu hutbu, rasvijetli zamagljele umove, ukaži nam na put uspjeha i spasa na oba svijeta, pomozi obespravljenima, potlačenima, siromašnima, gladnima, napaćenima, učini naša srca staništem ljubavi a ne mržnje i zla, popravi naše stanje nabolje, oprosti nam grijehe i uvedi nas u Džennet sa Tvojim miljenicima i odabranicima.

 

Abdullah Hodžić, imam Bijele džamije u Gračanici, 12.02.2016. god.

27.01.2016.

KADA BIH IMAO VREMENA DA RAZMISLIM...

KADA BIH IMAO VREMENA DA RAZMISLIM... Kada bih imao vremena da razmislim o meleku čije su usne naslonjene na Sur a oči uperene prema Aršu i koji čeka signal da puhne u Rog poslije čega će sve biti usmrćeno drugačiji bi mi bili PRIORITETI. Kada bih imao vremena da razmislim o Vatri koja će na Sudnjem danu biti ukroćena sa 70.000 povodaca a na svakom povocu 70.000 meleka drugačija bi mi bila STRAHOVANJA. Kada bih imao vremena da razmilim o osobi pod čijim nogama mi je Džennet (moja majka) drugačiji bi mi bio raspored VREMENA. Kada bih imao vremena da razmislim o tome ko spada u moje stado (moja djeca) za koje ću biti pitam na Sudnjem danu drugačija bi mi bila KOMUNIKACIJA. Kada bih samo imao vremena... #Lijepa_riječ


Stariji postovi

Avlija
<< 06/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


MOJI LINKOVI

Allah dž.š. je u Kur'anu rekao (prijevod značenja):
Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome,
ne voli On one
koji se previše glasno mole.
(Sura Bedemi - Al-A'raf, ajet 55)

Ako se ti glasno moliš, - pa, On zna
i što drugom tajno rekneš
i što samo pomisliš!
(Sura Taha - Tā hā, ajet 7)

…a Njemu se molite
sa strahom i nadom…
(Sura Bedemi - Al-A'raf, ajet 56)

Allah je zaista na strani onih
koji se Allaha boje
i grijeha klone
i koji dobra djela čine.
(Sura Pčele - An Nahl, ajet 128)

…milost Allahova je doista blizu
onih koji dobra djela čine.
(Sura Bedemi - Al-A'raf, ajet 56)

One koji su vjerovali
i dobra djela činili
Milostivi će sigurno voljenim učiniti.
(Sura Merjema – Maryam, ajet 96)

... da bi njime [Kur'anom]
one koji se Allaha boje
i grijeha klone obradovao,
a inadžije nepopustljive opomenuo.
(Sura Merjema – Maryam, ajet 97)

Oni su se trudili da što više dobra učine
i molili su Nam se u nadi i strahu,
i bili su prema nama ponizni.
(Sura Vjerovjesnici – Al-Anbiya', ajet 90)

… a svi će se Nama vratiti.
Ko bude dobra djela činio i uz to vjernik bio, trud mu neće lišen nagrade ostati, jer smo mu ga sigurno Mi pribilježili.
(Sura Vjerovjesnici – Al-Anbiya', ajet 93-94)

Ti sa svakim - lijepo! i traži da se čine dobra djela, a neznalica se kloni!
(Sura Bedemi - Al-A'raf, ajet 199)

Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovom svijetu,
a dobra djela, koja vječno ostaju, biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.
(Sura Pećina - Al-Kahf, ajet 46)

(...) Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni! (...)
I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet,
a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu
i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio,
i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.
(Sura Kazivanje - Al-Qasas/El-Kasas, ajet 76-77.)

A oni koji budu
vjerovali i dobra djela činili -
oni će stanovnici dženneta biti
i u njemu će vječno boraviti.
(Sura Krava – Al-Baqara, ajet 82)

Humanizam
www.sadake.com

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
39828

Powered by Blogger.ba